Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), već više od 60 godina obilježava se Svjetski dan pozorišta, 27. mart.
Autor ovogodišnje poruke, Teodoros Terzopulos, jedan je od najznačajnijih savremenih reditelja i pozorišnih pedagoga. Rođen je 1945. godine u Grčkoj, a poznat je po svom jedinstvenom scenskom jeziku koji spaja fizičko pozorište, antičku tragediju i ritualne elemente. Osnivač je pozorišta Attis u Atini i tvorac posebne metode glumačkog treninga zasnovane na disanju, glasu i tjelesnoj ekspresiji. Njegov rad je međunarodno priznat i prisutan na najvažnijim svjetskim festivalima i u vodećim pozorišnim centrima.
Poruka za Svjetski dan pozorišta 2025. godine – Teodoros Terzopulos
Može li pozorište da odgovori na poziv upomoć koje naše doba šalje u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši? U svijetu robotizovanih života unutar totalitarnog sistema kontrole i represije koji obuhvata svaki aspekt naše stvarnosti?
Da li je pozorištu stalo do ekološkog uništenja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda? Može li pozorište da postane aktivan dio ekosistema? Pozorište već godinama svjedoči uticaju čovjeka na planetu, ali ne nalazi način da se suoči sa ovim problemom.
Da li je pozorište zabrinuto zbog stanja svijesti koju oblikuje XXI vijek u kom se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, uz pomoć medija i kompanija koje oblikuju mišljenje? Društvene mreže, koliko god da olakšavaju komunikaciju, postale su alibi za interakciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od Drugog. Sveprisutan osjećaj straha od Drugog, drugačijeg, stranog, dominira našim mislima i djelima.
Može li pozorište da postane radionica u kojoj nastaje suživot različitog, bez ignorisanja traume koja krvari?
Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo Mit. A riječima Hajnira Milera: „Mit je agregat, mašina na koju se uvijek mogu priključiti nove i drugačije mašine. On prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne rasprši kulturno polje.“ A ja bih dodao i polje varvarstva.
Mogu li reflektori pozorišta da osvijetle društvenu traumu, umjesto što obmanjujuće osvjetljavaju samo sebe?
Ovo su pitanja na koja ne postoje odgovori, jer pozorište postoji i traje zahvaljujući pitanjima bez odgovora.
Ova pitanja pokreće Dionis koji prolazi kroz svoje rodno mjesto, orkestar antičkog pozorišta, i nastavlja tiho izbjegličko putovanje kroz pejzaže rata i danas, na Svjetski dan pozorišta.
Pogledajmo u oči Dionisu, ekstatičnom bogu pozorišta i mita, koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, djetetu dvoje roditelja – Zevsa i Semele – izrazu fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjeva i blagosti, božanskog i životinjskog, na međi ludila i razuma, reda i haosa, akrobati na granici života i smrti. Dionis postavlja suštinsko ontološko pitanje – „O čemu se ovdje zapravo radi?“ – koje podstiče stvaraoce na sve dublje istraživanje korijena mita i mnogostrukih dimenzija ljudske zagonetke.
Potrebni su nam novi narativni putevi, usmjereni ka njegovanju sjećanja i oblikovanju nove moralne i političke odgovornosti, kako bismo izašli iz višestruke diktature savremenog srednjeg vijeka.
Fotografija: Karol Jarek / theatreolimpics2016.pl